(1.4.3.5.) Trpljenje
U zdravlju se ponovo našli!
Dok sam ovde čekao da se vratiš, dok sam u hladu dremao, pokušao sam da ocenim jesam li ti dovoljno razumljiv. Do sada sam se trudio da te provedem onom duhovnom stazom, kojom (kad se utaba) poruke spoljnog sveta preko opažaja, uvida, imena i stvari (to jest, preko postvarenog bića) dospevaju do pojma, suda i zaključka, do istinite izreke - shodno sukobu zakona mrtve prirode i osnovnog životnog zadatka s jezičkim pravilima, usvojenim takođe u sukobu, ali s baštinom, sa sagovornikom. Takođe sam pokušao da ti pokažem kako dete usvajanjem govornih pravila preinačuje svoje opažanje u stopljeno posmatranje-imenovanje-rasuđivanje, kako opažaj postaje uvid, kako se pojedinačni uvidi stapaju u zajedničko ime, kako se imena proizvoljno, po slobodnom izboru svrstavaju u pojmove, kako se, najzad, kroz uspostavljene odnose telesni svet pretače u duhovni i obratno. Samo ti možeš da znaš koliko sam u svemu tome uspeo. Udri, dakle, po meni ako grešim!
Sada nam nema druge nego da napustimo ovu stazu na koju nas je uputio onaj krak opažanja kojim putuju poruke spoljnog sveta i krenemo drugom, na koju nas upućuje drugi krak opažanja - trpljenje promena sopstvenog tela.
Najpre treba da se oslobodiš ukorenjene loše navike da pogrešno upotrebljavaš reč "trpljenje". Kaže se da sve što u sukobu biva promenjeno, trpi promenu. - Nije istina! Kamen se odupire da bude promenjen, ali sopstvenu promenu ne trpi. Promenu trpi samo ono što može da opaža, samo živo biće. Trpljenje je opažanje promena sopstvenog sastava, a mrtva bića ništa ne opažaju, pa ni sopstvenu promenu, dakle, ništa ne trpe. Šta više, ni duhovna bića ne trpe. Reči, imena, pojmovi, zamisli, izmaštana čuda sami sobom ne opažaju sopstvene promene. Njihove promene trpi čovek kao promene sopstvene duše. Navikni se da u ovom našem razgovoru reč "trpljenje" upotrebljavaš u ovom suženom, prečišćenom značenju.
Trpi sve što se bori, što je živo, sve biljke, životinje, pa među njima i čovek. Uzduž lestvice razvijenosti živih bića možeš da sagledaš kako uporedo sa sve razvijenijim i složenijim opažanjem unutar njega i trpljenje postaje sve složenije i bogatije. Ali i najnerazvijenijim živim bićima, jednoćelijskim, trpljenje je ono što obavezno prati svaku značajnu promenu sopstvenog živog sastava, svejedno da li je ona korisna ili štetna po ispunjenje osnovnog životnog zadatka. Podjednako se trpi i korisno i štetno. Živo biće trpi glad i sitost, žeđ i napetost, ranu od tuđeg ugriza, ali i ranjavanje drugog ujedanjem, sopstveno disanje, lupanje srca, trpi svako sopstveno kretanje, ili i mirovanje, dakle, svaku značajnu sopstvenu promenu. Ako je onaj deo živčanog sastava kojim najave promena spoljnog sveta putuju do naredbe, neka vrsta obaveštajca, onda je onaj drugi deo tog sastava kojim najave sopstvenih promena (preko utiska, uzbuđenja i nagona) takođe putuju do naredbe, neka vrsta unutrašnjeg, tajnog obaveštajca. On se potajno nalazi svuda, gde se dešava značajna promena sopstvenog sastava. Valjda zbog toga do sada nije dovoljno podrobno naučno opisan, pa sam prinuđen da ga ovde nazovem unutrašnjim čulom, podrazumevajući pod tim sve ono što otelotvoruje celo trpljenje od utiska do naredbe. Radi sticanja (sada već neophodne) navike da se u ovom razgovoru služiš rečima sa suženim, pročišćenim značenjem, ponoviću ti nešto malo podrobnije ono što je o opažanju već rečeno.
Posmatranjem opažanja razvijenijih živih bića, sisara, pa i nas među njima, uvidećeš da trpljenje teče uporedo s porukama iz spoljnog sveta i da se u tom uporednom toku razlikuju neka zajednička razdoblja. U prvom, najranijem razdoblju se u spoljnim čulima iz najava promena u spoljnom svetu oblikuju znaci, a u unutrašnjem čulu, iz istovremenih promena sopstvenog tela - utisci. Znaci vida, sluha, mirisa, ukusa i dodira se međusobno oštro razlikuju. Manje oštro, ali ipak dovoljno, uočava se razlika između telesnih utisaka gladi, žeđi, napora (to jest stepena zategnutosti mišića), bola, zamora ili prohteva za spajanjem radi plođenja.
Za shvatanje celine opažanja posebno je važno uočiti da je svaka promena u spoljnim čulima, svako obrazovanje znaka u oku, uvu, i tako dalje - istovremeno otrpljeno u unutrašnjem čulu kao posebna sopstvena telesna promena. Živo biće trpi sopstveno gledanje, slušanje i tako dalje. To omogućava da se opazi i odsustvo poruka spoljnog sveta, odsustvo promene u spoljnom čulu, odsustvo znaka. Mrak i tišina su odsustvo trpljenja, pa se opažaju unutrašnjim čulom, a ne okom i uvom - i tako dalje, za svako spoljno čulo! Tek se takvim pridruženim trpljenjem omogućava opažanje stepena dejstva spoljnog sveta na spoljna čula, to jest ono, što se naziva snagom, jačinom njegove najave. Razlike između svetlijeg i tamnijeg, glasnijeg i tišeg, tvrđeg i mekšeg, toplijeg i hladnijeg opažaju se po jačem ili slabijem trpljenju, koje teče uporedo s onim, što se vidi (ili ne vidi), čuje (ili ne čuje), pipa (ili ne pipa). Potpuna tama i tišina, a isto tako i potpuno odsustvo gladi i žeđi - jesu odsustvo svakog trpljenja, dakle bar privremena smrt.
U onom sledećem (drugom razdoblju) opažanja znaci bivaju preoblikovani u poseban živčani nadražaj, a utisci u svojevrsno živčano uzbuđenje, koji kroz živčani sastav uporedo putuju svaki svojim posebnim putevima do onih živčanih središta, u kojima se nadražaji (iz spoljnog sveta) stapaju s uzbuđenjima (iz sopstvenog tela) u jedinstvenu celinu, nazvanu nagonom. Nagoni se, dakle, obrazuju tek u posebnim središtima živčanog sastava.
Nagon je kovnica vrednosti. Vrednost se opažanjem unosi u svet promena. Živom biću je opaženi svet po vrednosti dvojak: koristan ili štetan. Koristan ako doprinosi izvršenju osnovnog životnog zadatka (opstati, razvijati se, ploditi), a štetan ako ga ometa ili ugrožava. Prinudno izvršenje životnog zadatka se uglavnom obezbeđuje nagonom, pa se shodno dvojakoj vrednosti opaženog okolnog sveta i nagoni razvrstavaju u dva skupa: u one kojima se pribavlja korist, i one kojima se otklanja, ili izbegava šteta. U onaj prvi svrstavaju se nagon disanja, gladi, žeđi, igre, ili i plođenja, a u ovaj drugi nagon napada, bekstva, ili i odmora. Disanje, glad i žeđ obezbeđuju opstanak jedinke, igra njen razvoj, a plođenje opstanak i razvoj vrste. Napadom, bekstvom, ili i odmorom izbegava se ili otklanja oštećenje.
Nagonom se, dakle, uobličava ona borba živog bića, kojom okolina biva preinačena u njegovo potrošno dobro. Životinja to čini tako što poruke iz spoljnog sveta nagonom razvrstava u dva vrednosna skupa: u skup onih koje je mame i skup onih koje joj prete, a istovremeno i uporedna trpljenja sopstvenog tela takođe razvrstava u dva: u skup trenutnih žudnji i skup trenutno trpljenih strahova. Očigledno je da će poruke spoljnog sveta postati mamac samo ako je istovremeno prisutno i trpljenje odgovarajuće žudnje. Na isti način će one da budu pretnja samo ako se istovremeno trpi i strah. Mamac je uobličen žudnjom - i obratno! Takođe je i pretnja uobličena strahom - i obratno! Niti bi opaženi predmet mogao da postane mamac da nema žudnje za njim, niti bi bio pretnja da nema straha od njega. Ali i obratno: nema žudnje bez mamca, niti trpljenja straha bez pretnje. Mamac je stopljen sa žudnjom, a pretnja sa strahom.
Svet se životinji sastoji od skupa istovremenih mamaca i pretnji. Sastav tog skupa se menja od trenutka do trenutka: čas u njemu preovlađuju mamci, čas pretnje. Od njegovog trenutnog sastava jednim delom zavisi koji će od pobrojanih nagona trenutno da preovlađuje. Drugim delom to će da zavisi i od žestine istovremenog trpljenja: žestoka glad, na primer, potiskuje strah. Iz te borbe sa združenim mamcima i pretnjama s jedne - i stopljenog trpljenja istovremenih žudnji i strahova s druge strane, proishodiće izbor onih naredbi čijim se uređenim izvršenjem obezbeđuje življenje, to jest ispunjenje osnovnog životnog zadatka. Valjda uviđaš da nagonski izbor onoga što će da bude učinjeno, nije proizvoljan, nije slobodan. On zavisi od trenutnog skupa mamaca i pretnji i od trenutnog spoja istovremeno trpljenih žudnji i strahova, a presudno je usmeren prinudom na življenje, na ispunjenje životnog zadatka.
Nagon je najrazvijeniji, najsloženiji oblik prinude na zadato življenje. Zadatim življenjem kroz nagon smo nagnani da dišemo, pijemo, jedemo, da se igramo, plodimo, gajimo svoj porod, da napadamo, bežimo, da se odmaramo. Zadato nam se življenje u svom prečišćenom obliku objavljuje pobrojanim posebnim nagonima u kojima se oličava uloga vrhovnog naredbodavca. Tu će ulogu preuzeti onaj nagon koji svojom jačinom trenutno preovlađuje, a njegovo naredbodavno uređivanje ukupnog ponašanja trajaće onoliko koliko traje njegova prevlast. Ispunjenjem postavljenog zadatka potreba biva zadovoljena (ili opasnost otklonjena), žudnja za mamcem (ili strah od pretnje) se gasi, nagon gubi svoju prevlast, a naredbodavnu ulogu preuzima drugi, trenutno najjači. I tako u krug do sledeće prilike, kako već i biva u svakoj borbi.
U nagonu se mamac i žudnja objedinjuju u potrebu, a pretnja i strah u opasnost. Potrebama se kroz nagonski uređenu delatnost pribavlja zadovoljenje, a opasnosti bivaju izbegnute. Deleći svet na potrebe i opasnosti, vrednujući ga, živo biće postaje osvajač, a svet njegovo potrošno dobro. U tako podeljenom svetu svaki osvajačev učinak vrednovanjem postaje njegov proizvod. Osvajajući svet, živo biće ga proizvodi da bi ga potrošilo.
U okolnom svetu nagon oblikuje vrednost, a unutar živog bića oblikuje prinudno izvršenje životnog zadatka usmeravajući i usredsređujući dejstvovanje raspoloživih snaga na zadovoljavanje trenutnih potreba i izbegavanje prisutnih opasnosti. U njegovoj moći da usmeri i usredsredi ogleda se njegov značaj za življenje. Neće moći da preživi ono biće čije dejstvovanje nije strogo i neopozivo usmereno i usredsređeno na izvršenje trenutno najvažnijeg zadatka. Vrednovanje sveta, oblikovanje životnog zadatka i usmeravanje raspoloživih snaga na njegovo izvršenje jesu (tri) suštinska obeležja svakog nagona. Baš sam to imao na umu dok sam ti pobrojavao one nagone koje poznajem. Možda ih ima još. Ovako ograničen, kakav sam, ja ih ne vidim.
Verovatno te čudi što u nagone svrstavam igru i odmor, ali razmisli! Mladunče je iznutra prinuđeno na igru kao i umorni borac na odmor. Dok traju, i igra i odmor na svoj način vrednuju svet i usmeravaju raspoložive snage na izvršenje životnog zadatka: igrom se mladunče razvija, uči, a odmorom se borac obnavlja, opstaje. I tebi je, uostalom, isto toliko poznata žudnja za odmorom, umor, koliko i žudnja za hranom, glad. U naizmeničnom smenjivanju iscrpljenosti i oporavka odmor podrazumeva (nagonsku) prinudu na oporavljanje. Budnost i spavanje su svakako najizrazitiji oblik te naizmenične nagonske prinude.
Ako me pažljivo pratiš, uočavaš da u nagone nisam uvrstio trpljenje bola. Nagonima se pribavlja ono što nedostaje, ili izbegava ono što je opasno. Žudnja i strah su trpljenje zdravog živog bića. Sastavni su deo očekivanja, umereni su prema budućnosti. Nasuprot tome, bolom se niti šta pribavlja, niti izbegava. Bol je trpljenje već gotovog oštećenja sopstvenog sastava, trpljenje oštećenog bolesnog živog bića. Možda je baš zbog toga tako izrazito neugodan.
Nasuprot bolu stoji izrazito ugodna radost. Ni nju nisam uvrstio u nagone, jer se i ona, kao i bol, javlja tek po svršenom činu: bolom se opaža sopstveno oštećenje, a radošću sopstveno obogaćenje, porast sopstvene moći, razvoj, dakle - učenje! Raduje se samo ono živo biće, koje može da uči. Radost, kao i bol, ne deli svet na koristan ili štetan, njom se ne zadovoljava nikakva potreba, niti izbegava opasnost, pa se ni ona ni bol ne mogu da svrstaju u nagone, iako su trpljenja promene sopstvenog sastava.
Ako se još sećaš onoga što je ranije rečeno o tekućem i zaustavljenom posmatranju, uviđaš da je sve ovo do sada bio opis onoga što se na trpljenju može da vidi u tekućem posmatranju. Zaustavljeno posmatranje trpljenja trebalo bi da nam pokaže njemu odgovarajući nacrt delova telesnog ustrojstva. Spoljna čula, živčani putevi kojim putuju poruke iz spoljnog sveta i središta, u koja stižu, podrobno su opisani u naukama koje se njima bave. Nasuprot tome, ono, što bi trebalo da otelotvori utiske, uzbuđenja i nagone (to jest ono što ovde iz nužde nazivam unutrašnjim čulom) u velikoj meri još uvek ostaje tajna. Razasuto je po čitavom telesnom sastavu i nije lako prepoznati ga. Ipak i o tome nismo bez ikakvog znanja. O onom što se zna o unutrašnjem čulu, živčanim putevima trpljenja i nagonskim živčanim središtima, možeš da se obavestiš u odgovarajućim udžbenicima. Ovde to neću da prepričavam. Umesto toga seti se one napomene o računarima. I oni primaju najave spoljnog sveta, uređuju ih u poruke i raznose ih izvršiocima na svojim izlaznim tačkama, ali ništa ne trpe, ne opažaju sopstvene promene, ne boli ih oštećenje, ne raduje obogaćenje. Oni traju bez života, ne trpe, jer ne žive. Zato ti kažem da trpljenje nije muka, već blagodat život sveta. Vredno nam je samo ono što je otrpljeno, samo ono što je u trpljenju rođeno.
(1.4.3.6.) Ljubav
Ljubav je imenovano, govorom oduhovljeno trpljenje.
Sad ti u očima vidim iznenađenje i nevericu. Ipak, pre nego što me osudiš za nedopustivo poigravanje naviknutim značenjima i jezikom, pokušaj bar da utvrdiš šta biva s trpljenjem živog bića koje govori. Trpljenje je prirodni (telesni) sukob, unutrašnja (telesna) borba, pa u celosti pripada svetu razaranja, prinude. I ljubav svojim osnovnim delom pripada tom svetu, ali je još nešto osim trpljenja. Osim što trpi čovek još i voli.
Da bismo to nekako razumeli vratimo se onome što je već rečeno o govoru. Govorom se u ljudske delatnosti uvodi obrtanje smera vremena, povratno prevođenje vremena u prostor i uspostavljaju odnosi po usvojenim jezičkim pravilima. Imenovanjem, to jest uvođenjem imena, broja, mere, pojma i suda telesno opažanje i dejstvovanje se govorom preinačuju u oduhovljeno posmatranje i delovanje, daruje im se značenje bez razaranja njihove prirode. Isto biva i s trpljenjem. I njemu njegova telesna priroda ostaje netaknuta, iako je govorom preinačeno u oduhovljenu ljubav. Čovek svoje telesne promene trpi kao i svaka životinja, ali osim toga svoje duhovne promene još i voli. U telesnim promenama učestvuje telesnim trpljenjem, a prema sopstvenim duhovnim promenama odnosi se s ljubavlju, to jest trpi prirodu u koju je ubačen, a voli stvarnost koju govorom sam stvara. Kao što trpljenje prati svaku značajnu sopstvenu telesnu promenu, tako i ljubav prati duhovnu. Kada imenuješ, računaš, rasuđuješ i ti voliš imena, brojeve, mere, pojmove i zaključke koje stvaraš. Ništa ti se duhovno ne dešava mimo ljubavi, kao što ti se ništa telesno ne dešava mimo trpljenja. A uz sve to govor ti pretače trpljenje u ljubav i obratno. Kad se govorom sjedine, ljubav postaje trpljenje carstva prinude, a trpljenje - ljubav prema carstvu slobode. Ako te ove moje jezičke igrarije već i ljute, pripitaj sebe, šta se to s tobom dešava kad te spopadne glad za knjigom ili kad posebno voliš neko ukusno jelo. Možda su i u tebi nerazdvojno stopljeni telesna glad za hranom i duhovna ljubav prema knjizi.
U trpljenju otkrivamo tri suštinska svojstva: vrednovanje sveta, oblikovanje sadašnjeg životnog zadatka i usmeravanje raspoloživih snaga na njegovo izvršenje. Slično otkrivamo i u ljubavi. I njom biva vrednovan ukupni (i telesni i duhovni) svet, njom se misao oblikuje u dušu, a raspoložive (i telesne i duhovne) snage usmeravaju na stvaranje baštine. Trpljenje vrednuje, oblikuje i usmerava u carstvu prinude, a ljubav u carstvu slobode.
Vrednovanje trpljenjem je određeno telesnim ustrojstvom, pa ima samo jedan stupanj - njime se telesni svet, priroda po vrednosti razvrstava na korisno i štetno, na ono što mami, ili ono što preti, na potrebe ili opasnosti, a ishodi sukoba s njim razvrstavaju se (radošću) na ugodne ili (bolom) na neugodne.
I ljubav telesni svet vrednuje na isti način, a duhovni svet, baštinu po vrednosti razvrstava u tri različita vrednosna stepena. Čovek, dakle, svoj ukupni (i telesni i duhovni) svet vrednuje u četiri stupnja. Na prvom razvrstava telesni svet na korisno ili štetno, na drugom duhovni svet razvrstava na lepo ili ružno, u trećem na dobro ili rđavo, a u četvrtom na sveto ili svetogrđe. Ti su stupnjevi jedan drugom nadređeni po vrednosti, a njihovo dosezanje zavisi od stepena razvijenosti duše. Samo mali broj ljudi doseže do onog najvišeg, četvrtog stupnja. U vrednovanju telesnog sveta, u razvrstavanju na korisno ili štetno, još uvek vlada potpuna prinuda na izvršenje životnog zadatka. Nasuprot tome, u razvrstavanju na sveto i svetogrđe vlada sloboda bez ikakve prinude.
S razvojem duše i dosezanjem viših stepena duhovnih vrednosti uporedo se razvijaju oblici doživljavanja ugodnog i neugodnog, to jest onoga što osećamo dok duhovno rastemo, ili kad smo duhovno oštećeni. Lepo, dobro i sveto su nam ugodni u različitom obliku: lepo nas očarava, dobrom se divimo, a sveto nas čini blaženim. Isto su nam tako ružno, zlo i svetogrđe na različite načine neugodni: ružno nam se gadi, tuđe zlo činjenje preziremo, a sopstvenog se stidimo, tuđe svetogrđe nas vređa, a sopstvenog se grozimo. Očigledno je da očaranost lepim, ili gađenje prema ružnom zahtevaju visok stepen duševne razvijenosti, divljenje, prezir i stid još viši, a blaženstvo, uvreda i grožnja najviši. Nije svako dorastao do očaranosti (do lepog), još manje do divljenja, prezira i stida (do dobrog), a najmanje do blaženstva, uvređenosti i grožnje (to jest do svetog). Sve to treba sami sebi da stvorimo u sukobu s baštinom, naravno, ako nam baština pruža takve mogućnosti i ako smo za to sposobni. Stvaranje tih vrednosti se u srpskom jeziku naziva (domaćim) vaspitanjem, a oboje dobro znamo koliko je ono nejednako bar među Srbima.
Čoveku je mamac ono što mu zadovoljava odgovarajuću telesnu prirodu dok ona traje, a lepo mu je ono što mu trajno obogaćuje dušu. Mamac, potreba i njeno zadovoljenje se (telesno) trpe, a lepo se (duhovno) čuvstvuje. Govor pretače trpljenje potrebe u čuvstvovanje lepog - i obratno!
Ako smo iole slični, i tebi su u lepom sećanju ostali oni časovi u kojima se tvoja veština usavršavala posmatranjem tuđe, u kojima je slušanje tuđeg govora, čitanje knjige, gledanje tuđeg dela umnožavalo tvoje znanje, širilo ti vidike. Tuđa veština, govor, knjiga, delo, a uz njih i tvoje posmatranje prirode bili su ti lepi, ako su ti usavršili veštinu, umnožili znanje, širili vidike. Dakle, kao što se mamac i žudnja ujedinjuju u trpljenu potrebu, tako se ono što obogaćuje dušu i stremljenje duše ka sazrevanju ujedinjuje u čuvstvovanje lepog. Nema lepog ako napolju, u prirodi i baštini nema onog što će da ti obogati dušu, ni ako ti duša istovremeno ne stremi ka sazrevanju. A kad sve to podrobno sagledaš seti se još šta se tebi dešavalo u zaljubljenosti. Životinje se prinudno sjedinjuju da bi se plodile, da bi nagonski izvršile životni zadatak opstanka vrste, a tebi duša u zaljubljenosti raste li raste. Pokušaj da nađeš šta ti je u tome bilo lepo. Valjda ono što i meni, ako smo iole slični.
Nasuprot tome, ružno je ono što ti unižava već razvijeno osećanje lepog ili te bar ostavlja ravnodušnim, ne obogaćuje te. Gađenjem pokušavaš da ga izbaciš iz svog duhovnog sveta onako kako povraćanjem izbacuješ pokvarenu hranu iz želuca. Lepo dušu mami, čuvstvuješ ga kao poželjno, primamljivo. Ružno je odvraća, čuvstvuješ ga kao odvratno. Lepo dušom gutaš, ružno bljuješ.
Ipak, ružno nam nije odvratno dok ne naučimo da uživamo u lepom - i obratno! Do razlikovanja lepog i ružnog duša tek treba da naraste usvajanjem baštine u raspravi sa sagovornicima. U različitim baštinama se lepo i ružno različito čuvstvuju. Od baštine, od vaspitanja itekako zavisi šta ćeš da vrednuješ kao lepo, a šta kao ružno.
Lepo u govoru je ono što obogaćuje govor, dakle, pesništvo. I ti si pesnik dok obogaćuješ svoj govor, dok razvijaš svoj jezik. Oslušni decu - sve sami pesnici! Možda nam zbog toga pesnici izgledaju detinjasti, iako su jeziku roditelji.
Sebe čuvstvuješ kao nešto lepo samo kada sebe uhvatiš u nekom stvaralačkom činu, kada sobom sebe obogaćuješ. A seti se u kakvim ti je prilikama bilo ružno ono što sobom sebi činiš. Vrednujući baštinu u stvari vrednuješ sebe. Baština će ti biti onoliko lepa koliko je lepog u tebi. I obratno!
U čuvstvovanju lepog objavljuje ti se sopstvena sebičnost, a u čuvstvovanju dobrog - spremnost na žrtvu! Lepo grabiš, dobru se žrtvuješ, a sloboda nije u grabeži, ona se objavljuje tek u žrtvi. Samo žrtvom stupaš u carstvo slobode na široka vrata. To su naši stari još onda naslutili kada su prvi put uveli žrtvene obrede. Žrtvenim se obredom životinjsko (sebično) ponašanje javno prevodi u ljudsko (na žrtvu spremno) vladanje, najpre sobom, pa onda i okolnim svetom. Čovek postaje čovek razvijanjem sopstvene spremnosti na žrtvu. Ako si čovek, prvo se stidiš sopstvene grabeži, sopstvenog nečoveštva, a potom prezireš tuđe.
Dobro delo se ne ogleda u prostom davanju, jer ono što ravnodušno daješ ravnodušno može i da ti se otme, već u darivanju, a darivanje podrazumeva slobodni pristanak na žrtvu. Svoje ćeš bogatstvo moći da sagledaš jedino darujući ga drugome, obogaćujući druge. U darivanju sopstvenu žrtvu čuvstvuješ kao sopstvenu sreću. Nema sreće bez usrećenja drugoga. Čovek biva dobar da bi bio srećan. Pravo ime samoživosti je (sopstvena) nesreća. Tvrdičluk je sreći samoubistvo.
Razvijajući u sebi samo lepotu sebičan čovek ostaje zver i lopov čak i u sopstvenom pesništvu i umetnosti. I zver i lopov mogu da budu i lepi. Spretan džeparoš je očaran svakim rastom sopstvene veštine kao i bilo koji drugi umetnik, na primer - veliki vojskovođa! Nasuprot tome, tek se u zajedničkom dobru poistovećujući sopstveno dobro s tuđim očovečuješ žrtvom. Ličnoj koristi se raduješ, a zajedničko dobro te usrećuje. Zrela ljubav vrednuje sagovornike kao bližnje, a odabrane među njima čini prijateljima. Dobar čovek poštuje sagovornika, a prijatelju je zahvalan za zajednički rast u uzajamnom žrtvovanju. Tek kroz poštovanje bližnjega i zahvalnost prijatelju stičeš samopoštovanje, diviš se zajedničkom dobru, upoznaješ prezir prema tuđem zlom vladanju, a stidiš se sopstvenog. Bez divljenja, prezira i stida nema samopoštovanja, a bez njega ni sreće.
Kad im je zrelom ljubavlju duša dovoljno razvijena i zaljubljeni se uzajamno obogaćuju, uzajamno su jedno drugom lepi, ali se istovremeno uzajamno jedno drugom žrtvuju, uzajamno su jedno drugom i dobri. Bez spremnosti na žrtvu i oni ostaju golim nagonom spojene životinje.
Korisnom se raduješ, lepo te očarava, dobro usrećuje, a blaženstvo dosežeš tek u svetinji. Dosežući lepo činiš svoju dušu vrednom, dosežući dobro izjednačavaš vrednosti bližnjega sa svojom, a posežući za svetim dižeš vrednost iznad sebe, potpuno mu se žrtvuješ, odričeš se sebe. Dosežući svetinju čovek iskače iz sebe, oslobađa se svega pa i sebe, a blaženstvo okuša tek kada u tome uspe. Do svetinje, do okušanja blaženstva najteže se dorasta. Dok prethodno ne dosegneš lepo, dok u sebi ne odneguješ očaranost i gađenje, dok prethodno ne dosegneš dobro, dok iznutra ne upoznaš divljenje, prezir i stid - nećeš moći da dosegneš do svetinje, nećeš okusiti blaženstvo! Lepo obogaćuje, dobro oplemenjuje, a sveto čini dušu uzvišenom.
Vera je neopravdano prisvojila svetinju samo za sebe. Nije sva svetinja samo u bogu, niti je verovanje u boga uslov za okušanje blaženstva. Svetinju možeš da dosegneš u svakom pa i najsitnijem poslu, ako onome što činiš izdigneš vrednost iznad sebe, ako ti je ono od tebe važnije.
Svetinju ne dosežeš jednom zauvek. Svaki put moraš ispočetka. Nećeš je naći ni u kakvoj veličini, ni u kakvoj veličanstvenosti, već u dometu koji dosežeš makar i u ubogom razgovoru, ako u njemu traženu istinu izdižeš iznad sebe, ako ti je ona od tebe važnija. Uostalom, istinu ćeš da uloviš tek pošto je učiniš sopstvenom svetinjom, a nema malih, velikih ubogih ni veličanstvenih istina, kao što nema ni takvih svetinja. One prosto jesu ili nisu dosegnute, a ako ih dosegnu, jednako su blaženi i kralj i prosjak, svaki u svome.
Većini ljudi oko tebe svetinja je nedostižna besmislica, luda izmišljotina. Možda i tebi tako izgleda, ali razmisli! Pokojni je Gotama Buda celo svoje življenje posvetio naporima da dosegnu sveto, da se odrekne sebe, da se sjedini sa svetinjom, da kroz nju dosegne istinu, a za njega se na ovome svetu najmanje može reći da je bio bezvredni glupak, neznalica, šašav ili lud. Valjda ne misliš da su napori svih njemu sličnih ljudi bili bezvredni njima samima, tebi, drugima, celoj našoj zajedničkoj baštini.
Trpljenje je porobljivačko, a ljubav je u svojoj suštini oslobodilačka, pa je i stepen njom ostvarene vrednosti ravan stepenu dosegnute slobode. U lepom se telesne potrebe i opasnosti oduhovljuju, ali se još uvek ostaje pri njima, u dobru se žrtvom oslobađaš sopstvenih potreba radi zajedništva s bližnjim, a tek se u svetinji posvećivanjem oslobađaš i sebe i zajedništva radi istine. Duhovno se obogaćujemo da bismo kroz žrtvu mogli da se posvetimo. Tu trajanje više nije važno - ostvari to danas samo u jednom trenu, okusićeš blaženstvo! Sutra možeš da počneš ispočetka, a koliko će tvog življenja da bude oduhovljeno (lepim), žrtvovano (dobru) i posvećeno (istini) zavisi samo od tebe.
Kroz razvoj ljubavi čovek na kraju postaje svetac, blažen, ali usamljen. Ako pri tom ne vidi da kroz sve to prolazi po sopstvenom unutrašnjem podsticaju, već u tome nalazi nekakav spoljni, božji poziv, ako s one strane granice vidi bilo kakvog boga, onda je još i bezazleni, prostodušni vernik. Tako mu je bar lakše na duši. Ali ni njega gola vera u boga još ne čini svecem. Do svetinje i njemu predstoji isti put kao i bilo kom bezverniku. Istina se ne pozajmljuje ni od koga, pa ni od boga. Moraš da je rodiš, odneguješ i na kraju - ubiješ. Tako postaješ svetac, tako okušaš blaženstvo sopstvenog ništavila pred istinom.
Vrednujući telesni svet, trpljenje unutar sebe oblikuje sve razvijeniji nagon, a već oblikovani nagon nadalje određuje tekući životni zadatak. Isto tako vrednujući duhovni svet, nalazeći u njemu lepo, dobro i sveto, ljubav oblikuje dušu, a ova će (oblikovana ljubavlju) nadalje da određuje ljudsko, čovečno vladanje. Šta ćeš da učiniš danas zavisi pre svega od toga koliko ti je duša razvijena ljubavlju, koliko danas uspevaš da dorasteš lepom, dobrom ili svetom. I tako dalje svakog dana ispočetka. Svoju dušu svakodnevno moraš iznova da praviš, sukobljavajući se telom s telesnim, a dušom s duhovnim svetom, s baštinom. Danas dosegnuto lepo, dobro i sveto bez novog napora sutra će biti izgubljeno. Padanje nazad u životinjski svet, svođenje svega što činiš na golo pribavljanje koristi, ili izbegavanje štete, padanje u bezdušnost, stalno ti je nad glavom viseće prokletstvo od koga moraš svakodnevno iznova da se otimaš ljubavlju, nemaš čime drugim. Ako u tebi presahne ljubav, ako svoje življenje probavljaš samo u pribavljanju koristi i izbegavanju štete, ostaješ živina. Koliko je u tebi ljubavi, toliko imaš duše, a bez ove ništa ne može da ti bude ni lepo, a kamoli dobro i sveto. Jer, duhovni se sadržaji, pribavljeni iz sveta posmatranjem, imenovanjem i rasuđivanjem, ljubavlju oblikuju u vrednosti, a one, tako oblikovane i nisu ništa drugo do li sama duša. Bez njih ne bi bila ništa, ostala bi gola, prazna misao. Ništa čovečno nisi dok te sopstvena ljubav ne oblikuje, to jest ono si i onoliko si koliko te je sopstvena ljubav uobličila.
Osim što vrednuje duhovni svet i vrednujući ga oblikuje dušu, ljubav još i usmerava raspoložive snage na ostvarenje trenutno preduzetog dela, na stvaralački duhovni čin. Koliko će i koje snage na to da budu usredsređeno usmerene zavisi od žestine tekuće ljubavi. Uobičajilo se da se ta usredsređenost i usmerenost naziva pažnjom. Tvoj će posao biti obavljen s onoliko pažnje koliko ti je žestoka ljubav s kojom ga obavljaš. Ni pažnje, dakle, nema bez ljubavi. Rastrešenost pažnje u nekom poslu je nedostatak ljubavi za njega. Ljubav je tada zabavljena nečim drugim.
Da (duhovna) ljubav govorom izrasta iz (telesnog) trpljenja pokazuje nam još jedno upoređenje: žudiš za onim što je telu korisno, a želiš lepo, dobro i sveto, to jest ono što ti dušu obogaćuje, oplemenjuje i uzvisuje, jednom reči - oslobađa telesne prinude. Osim toga, kao što te je strah od štetnog, tako isto mrziš ružno, zlo i svetogrđe, to jest ono što ti dušu zarobljava. Želja izrasta iz žudnje, a mržnja iz straha. Ali pazi, nemoj pasti u zabludu - ljubav ne ništi trpljenje, ne ubija ga. Ona ga samo oduhovljuje govorom. Dok ljubiš telesno trpiš kao i svako drugo živo biće. Uvek ujedno želiš i žudiš, mrziš i bojiš se, a u zaljubljenosti je sve to pogotovu neodvojivo izmešano. Valjda se zbog toga zaljubljeni tako često svađaju, ljubeći se.
Na sličan način tuga izrasta iz telesnog bola. Kao što je bol trpljenje već gotovog telesnog oštećenja, tako i tugom čuvstvuješ već nastali duševni gubitak. Zabluda je da se bolom i tugom bilo šta vrednuje, iako nam (površno gledano) izgleda da vrednost izgubljenog upoznajemo tek kada ga izgubimo. Nije tako, razmisli! Prošlost se više ne vrednuje. U bolu i tuzi se u sadašnjosti trpi, ili i čuvstvuje sadašnja okrnjenost sopstvenog telesnog, ili i duhovnog sastava.
Osim želje, mržnje i tuge čovek čuvstvuje i odsustvo svakog sopstvenog čuvstvovanja, čuvstvuje dosadu. Dosada je (na sreću samo privremena) smrt ljubavi, pustoš čuvstvovanja. Ako mi išta dobro želiš, poželi mi da se ne dosađujem.
Izrastanjem trpljenja u zrelu ljubav postiže se strpljenje.
Kad sazriš trpiš i voliš strpljivo. Odlažeš današnje lepo i dobro radi lepšeg, boljeg, posvećenog sutra.
Strpljivo se žrtvuješ sopstvenoj slobodi.
sledi : Riznica Znanja
